 Josip Konta je strastveni promotor vlastitog doživljaja svijeta stvarnosti. Njegovi izražaji odvode nas na mjesto razmišljanja biti i bitka i poimanja svijeta oko nas i u nama.
Rođen u Livnu 18.05.1946., diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1972., postdiplomski studij u majstorskoj radionici prof Antuna Augustinčića od 1972-1974. Poslije dvoipolgodišnjeg rada na mjestu direktora Ljevaone umjetnina pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, živi i radi kao samostalni umjetnik u Zagrebu.
Rad popraćen nizom samostalnih i skupnih izložbi rezultirao je umjetninama koje se nalaze u privatnim zbirkama kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.
 ECCE HOMO
Likovna umjetnost i samim je svojim nazivom vezana uz pojam lika od iskona sve do današnjih dana kad semiotika traži i pretpostavlja kao condicio sine qua non – vlastitosti – očitosti znaka. Znakovitost tako ostaje testom. A taj znak biva "geometrijskim mjestom".
U topologiju i tipologiju sculpturae croatae contemporaneae Josip Konta upisao se je vlastitim rukopisom čiste forme još u prvom nastupu u zagrebačkom Salonu mladih. Bio je đak nedavno preminulog Vale Michiellija, ispitao svoj metier kao suradnik Antuna Augustinčića, a potvrdio ga još kao višegodišnji voditelj Ljevaonice umjetnina ALU. U desetljeću svog javnog djelovanja priredio je četiri samostalne izložbe te stekao samosvijest profesionalca. Njegov je signum bio i ostao isti: ljudsko tijelo, uspravan čovjek. Pod tom je zastavom ovaj akademski kipar vojevao, propinjao se i padao pod križem bremena vremena što donosi neumitnost potištenosti do bezdana bespuća, ali nađe gotovo očajničku snagu uzgona u nove prostore smjelih uzleta i svijet mašte. Jer samo nad vratima pakla čovjeku koji hoda otvaraju se vedrine pravih nadahnuća i život vraća izgubljenu puninu i cijelost.
Ta prvenstveno kiparska viđenja očituju se gotovo isto tako sugestivno i u novijem razdoblju (od posljednje izložbe prije pet godina) i u slikama. I u njima varira ista tema Čovjeka i Žene, samih, u skupu, u skupinama i u mnoštvu, zaustavljeni ili u majstorski izvedenom pokretu. Djela koja nas prilazeći k nama obogaćuju plemenitošću patnje i boli, ljepote i maštovitosti. Od zanosa Pjesnika i dna naše Jame. To je to: Eto Obitelji Čovjekove – Family of Man – da parafraziramo slavnu izložbu UNESCO-a.
Konta je ustrajao ovih desetak, petnaestak godina sam u žrvnju svog martirija na mrtvoj straži, sebe braneći svoj i naš svijet ne davši se zavesti zavodničkim zvukovima sirena pomodnosti. Zato mu i vjerujemo.
Boro Pavlović, pjesnik (1922-2001) U Zagrebu, 1983 g.
 RAZIGRANI POKRETI
Nova faza plastičnog doživljaja kojom se Josip Konta predstavlja izrazito je u znaku razigranih pokreta. Tijela koja skulptor promatra i interpretira zatečena su trenucima spontane geste i odaju svoju neraskidivu povezanost s fiktivnim svijetom okolice. U toj atmosferi stvarnih i zamišljenih događanja izrasta pred promatračevim očima fabula kao rezultat sugestivnih kretnji i prirodnih pozicija.
Josip Konta pripada generaciji mladih kipara što se afirmirala početkom osmog decenija ustrajući u revalorizaciji figurativnog. Zasade i utjecaje što ih je ponio s Akademije likovnih umjetnosti i kasnije produbio u Majstorskoj radionici prof. Antuna Augustinčića, postupno savladava da bi posljednjih godina izgradio svoj specifičan likovni govor. Zaokupljen čovjekom on ga promatra u realitetu njegove rastrganosti svakodnevnom problematikom. To psihičko suosjećanje prenosi i u materiju modelirajući likove snažnim, gustim i nervoznim grumenima. Za njega identitet nije važan pa svi ti likovi ostaju lišeni individualnosti, ali zato raste akcentuacija osnovne sadržajno problemske misli. U takvoj situaciji težnja se razvija prema fiksiranju pojma totalitetu. Proces prati autorova sklonost izduživanju figure i stvaranju dojma fizičke askeze, zatim prema potenciranju konture kao određenog tumača duhovnog stanja i prema rastvaranju prostoru kao neprekinutom kontaktu sa životom svakodnevnice. Vođen takvim nastojanjima skulptor u ljudskom tijelu ne traži ni ljepotu ni ružnoću – već istinu. Ona se kao takva pojavljuje u pokretima njegovih figura bilo da oni odražavaju grč borbe za postojanje ili nježnost ljubavnog zagrljaja.
Ciklus figura, skupina i reljefa s temama esencijalnih ljudskih zaokupljenosti izraženih uvjerljivim pokretima otvara pred kiparom Josipom Kontom širok prostor istraživanja u domeni fiksacije fizičke i psihičke nerazdvojenosti životnih istina i likovnih vizija. .
Juraj Baldani, likovni kritičar U Zagrebu, 1978 g. |
